Vjerujem da si se sigurno više puta pronašao/pronašla u situaciji da te netko pita što želiš za rođendan.
Mene je iskreno to pitanje uvijek pomalo frustriralo iz tri razloga.
- Prvi je razlog taj što mi je podsvjesno govorilo da ako nekome kažem što želim, to tada više neće biti iznenađenje. Znam što će me čekati ispod ukrasnog papira i osjećaj uzbuđenja više neće biti isti.
- Drugi je razlog taj što ni sama nikada nisam znala odgovor na ovo pitanje jer nisam znala što želim.
- Treći razlog glasi da nisam željela svojim idejama utjecati na financijsko ulaganje drugih i zato se nisam nikada trudila pronaći odgovor.
Ove godine pitanje: „Karla, što želiš za rođendan?“ ponovo je pristiglo u mom smjeru.
Naravno, nije isto tko postavi ovo pitanje i važno je i o tome voditi računa.
U mom slučaju pristiglo je od bliske osobe i htjela sam po prvi puta biti što iskrenija.
Željela sam pronaći pravi odgovor.
Ništa nisam forsirala, samo sam pustila da to pitanje stoji u nekom kutku mojih misli.
Što ja zapravo želim za rođendan ove godine? Koji bi me poklon za rođendan razveselio?
Prva pomisao – putovanje?
Kako su u skorije vrijeme neke meni bliske osobe bile u Parizu, a Pariz je jedan od gradova na mojoj listi želja, prvi odgovor bio je: “Želim u Pariz!”.
Gotovo sam istovremeno osjetila da je to posuđena želja i da putovanje u Pariz nije pravi odgovor koji tražim u ovom trenutku.
To me podsjetilo na moć kreativnog razmišljanja.
Kada krenemo tražiti odgovore na neko pitanje, prvi je odgovor uvijek nešto posuđeno iz okoline i nešto što nam prvo padne napamet.
No, kada krenemo ispisivati ideje i damo si truda napisati što više odgovora, one posljednje ideje budu najčešće najoriginalnije.
Razmišljajući o iznenađenju, misli su išle u mnogo smjerova.
Je li zaista fer očekivati od bliske osobe da nas iznenadi, a ni mi sami sebi ne znamo pronaći poklon za rođendan kojim bismo se iznenadili?
Hoćemo li zaista biti oduševljeni ako ne pronađemo odgovor i u ruke primimo poklon koji u nama ne budi osjećaj uzbuđenja? Je li fer postupiti tako prema bliskoj osobi?
Ozbiljno sam se primila posla
Ideju za poklon krenula sam ozbiljno tražiti i tada sam se sjetila svog mood boarda koji stoji na zidu iznad radnog stola.
Na njemu se nalaze fotografije koje prikazuju što želim postići, posjedovati i ostvariti.
Nikada se nisam sjetila one još neostvarene želje s mood boarda ostvariti povodom svog rođendana.
Promatrajući svoj mood board shvatila sam ubrzo da su gotovo sve želje ispunjene osim jedne.
To je bila želja u kojoj ne sudjelujem sama i koja je toliko jednostavna da sam se zapitala: „Zašto još nije ostvarena?“
Odabrana je fotografija prikazivala pješčanu plažu, pizzu u kartonu za van, bocu vina i dvije čaše pored mora u trenutku zalaska sunca.
Želja je bila toliko jednostavna, a toliko zanemarena pored svih drugih želja.
Pronašla sam odgovor!
Ove godine želim jedne tople večeri za vrijeme zalaska sunca, kada već svi odu s plaže, jesti pizzu i piti vino u PRVOM REDU pokraj mora.
Ove godine želim kroz još neproživljeno iskustvo stvoriti uspomenu na svoj 29. rođendan.
Želim isprobati ono što nam je lako dostupno, a često mislimo da nemamo vremena za to jer zaboravljamo da su često manje i jednostavne stvari značajnije i vrijednije od onih koje iziskuju više energije, novaca i vremena.
Ove godine želim uživati u ljepoti jednostavnosti i ljepoti okruženja u kojoj živimo. Za rođendan si želim pokloniti bivanje u trenutku, što je u današnje vrijeme postao pravi luksuz.
Što misliš o tome? Jesi li ikada o svom poklonu za rođendan razmišljao/razmišljala na taj način? Piši mi na Instagram profilu kkarikature.
Vezano uz tu temu pročitaj tekst: “Čine li nas skuplji pokloni sretnijima?”
